Konflikti se pomeraju sa pretećeg objekta na manje preteći.
Pod “objektom” u psihologiji podrazumevamo predstavu drugog, nekoga ili nečega iz spoljašnjeg sveta, u našem psihičkom aparatu.
Najčešće se ispoljava agresijom:
Đak koji mrzi profesora istorije, zapali svoju svesku iz tog predmeta.
Ako je osoba ljuta, a ne može da ispolji bes direktno, bez posledica ili ne može da uradi to a da preuzme odgovornost za postupak, onda “pomera” emociju na drugu osobu ili predmet da manje rizika od posledica.
Kada koristimo pomeranje, naš um oseća da će reakcija primarnog objekta biti neprihvatljiva, čak opasna. Umesto toga, on traži za nas manje opasne načine, ne bi li nas spasao od “negativnih” emocija.
Još bi dobro bilo kad bismo se tako stvarno oslobodili tereta. Ali, to ne ide baš tako.
Dok se suzdržavamo reagovanja u skladu sa emocijama, jer je društveno neprihvatljivo, praveći se da te emocije ne postoje neće obezbediti da one i nestanu. Kasnije, tako neobrađene, samo će izađi u prvoj sledećoj situaciji u kojoj (deluje da) manje gubimo.
Na primer, iskaljivanje ljutnje prema šefu deluje kao ne baš mudra odluka, jer dovodi u pitanje ostanak na radnom mestu. Tako, odćutavši, zadržavamo ljutnju do kraja radnog dana, dok opasnost ne prođe. Čim dođemo kući, tako narastajuća emocija ljutnje prema šefu, izlazi iz nas, čim nas neka situacija podseti na šefov bezobrazluk. (Deca nas ne slušaju, cimer neće da sarađuje, partner emotivno nedostupan…)
Naravno, u tom slučaju je i preterana jer je kao vulkan jedva čekala napolje, a i bude prevelika “kazna” za ponašanje ukućana jer im je pridodata i “šefovska ljutnja”.
Zato i kažemo da smo najgori prema najbližima jer se tu osećamo sigurnije od posledica, znamo da će nam oprostiti pre nego šef.
Ali se ne osećamo dobro, što bi bio krajnji cilj oslobađanja “negativne” emocije.
Ne možemo se osećati dobro dok radimo pogrešne stvari.
Pomeranje često izaziva i lančane reakcije, najčešće ciklične. U primeru sa šefom: Osobu iznervira šef, nosi kući na svog partnera i decu, deca jedno na drugo ili na druge u školi, onda deca dodatno frustriraju osobu i tako u krug.
Umesto da se emocija usmeri na pravu adresu, ona kruži jer nam izgleda da je tako manje opasno.
Pročitajmo ponovo ovu rečenicu.
Svakom od nas se dešava da ponekad iskoristimo ovaj mehanizam odbrane, posebno što su svi mehanizmi nesvesni dok radom na sebi ne postanu svesni.
Kada se koristi na pravi način, pomeranje nas čuva od negativnih osećanja, pomaže da se umanji razočarenje, čuva naše samopouzdanje, balansira nivo stresa… Čuva nas od anksioznosti tako što skriva stvari koje su nam preplavljujuće ili neprihvatljive.
Na duže staze, kada krenemo previše da se oslanjamo na pomeranje, neizbežno nas vodi u problematičnu interakciju sa sobom i drugima. Počinje da smanjuje naše sposobnosti optimalnog psihološkog funkcionisanja.
U tekstu su korišćeni delovi tekstova sa sajta verywellmind.com