Mesec dana gori Deliblatska peščara. Gori i planina Stolovi. Borba se sada vodi za to da se sačuva bar dvadeset posto šume prve kategorije zaštite — ostalo je već izgubljeno. Dobrovoljna vatrogasna društva rade nedeljama bez smene, sa mehanizacijom koja je stara i dotrajala. Kiše nema. Kolege iz susednih zemalja su ponudile pomoć odavno — pomoć nije prihvaćena od strane države. Naprotiv. Oni koji su upozoravali na razmere požara i tražili pomoć bili su ismevani. Donacije su organizovane isključivo preko građana, zborova i aktivista. Mediji koji su odavno u službi vlasti umanjivali su veličinu katastrofe dok se ona dešavala pred očima svih.

Psihodinamska analiza ovog dešavanja, kao i mnogih afera u ovoj našoj napaćenoj zemlji, oslanja se na koncepte Pola Kloda Rakamijea (Paul-Claude Racamier) iznete u njegovom radu O narcističkoj perverziji — pre svega na njegovo razumevanje objekta kao alata, imuniteta od konflikta koji se plaća imunitetom od objekta, i perverzne misli kao mreže koja dementalizuje umesto da povezuje.

 

Objekat kao alat, ne kao briga

 

Rakamije opisuje objekat narcističke perverzije kao „alatitarni” objekat — zamenljiv, sveden na sredstvo, podnošljiv jedino dok je podređen, inferioran i savladan. Njegova unutrašnja realnost, njegove sopstvene potrebe, ne igraju nikakvu ulogu; on je, kaže Rakamije, ne-objekat objekat — prisutan, ali lišen značaja.

Šuma, sela u opasnosti, iscrpljeni dobrovoljci — u ponašanju onih koji upravljaju krizom ne prepoznajemo odnos prema nečemu što gori i mora se ugasiti, već odnos prema slici o tome kako se ta situacija ostavlja utisak. Konkretno: umesto da se prvo šalje mehanizacija i traži pomoć, prvo se šalje saopštenje koje umanjuje štetu. Briga se troši na to kako će stvar izgledati u javnosti, ne na ono što se stvarno dešava na terenu.

Imunitet od konflikta, po cenu imuniteta od objekta

 

Ovo je, po Rakamijeu, temeljna jednačina narcističke perverzije: subjekt se oslobađa unutrašnjeg sukoba isključivo tako što prestaje da dozvoli objektu da bude stvarno prisutan, sa svojom hitnošću i svojim pravom da bude uzet u obzir.

 

Prihvatanje ponuđene pomoći iz inostranstva značilo bi priznanje da postoji potreba veća od onoga što sistem sam može da ponudi. To bi ugrozilo iluziju samodovoljnosti. Zato se stvarni konflikt — katastrofalne razmere požara — ne rešava kroz odnos prema onome što gori, već kroz uskraćivanje tog odnosa.

Zašto se pomoć odbija: nedugovanje kao odbrana

 

Rakamije piše da je narcističkom perverznjaku od vitalnog značaja da ne duguje ništa nikome, jer bi svaki osećaj zavisnosti bio, u njegovim očima, ekvivalentan priznanju nemoći. Iz istog razloga takav subjekt ne ume da kaže hvala niti da prizna grešku: zahvalnost bi odala zavisnost, a priznanje greške bi poništilo nepogrešivost koja mora ostati neupitna.

Odbijanje strane vatrogasne pomoći, uprkos razmerama štete koje rastu iz dana u dan, nije samo logistička ili politička odluka. To je odbrana od pozicije duga — od trenutka u kome bi sistem morao javno da prizna da sam nije dovoljan. Ta odbrana ima cenu, i ona se meri u hektarima izgorele šume.

Perverzna misao: mreža koja zbunjuje umesto da informiše

 

Rakamije opisuje perverznu misao kao misao koja ne povezuje, već steže — koja plete gustu tkaninu polu-istina, prećutanih pretnji i neizgovorenih optužbi oko onoga koga hvata, sa jasnim ciljem da mu oduzme oslonac za jasno rasuđivanje. On ovaj proces naziva ekvivalentom diverzije tuđe inteligencije. Takva misao, kaže, nije ni paradoksalna, jer bi paradoks ipak pozivao na razmišljanje, možda čak i na humor — ona umesto toga napada sam princip razumevanja, uništava izvore mišljenja, deli i dezorijentiše. Njene metode su konkretne: vešto širenje dezinformacija, zabrana sagovorniku da prenese ono što je čuo, širenje tračeva, kategoričke tvrdnje bez potrebe za dokazom.

Raskorak između zvanično saopštavanih razmera požara i onoga što prijavljuju vatrogasci i volonteri sa terena tačno prati ovaj obrazac. Prepoznajemo ga u brojkama koje se ne poklapaju sa slikama sa terena, u pritiscima da se određeni snimci ili izjave ne dele dalje, u glasinama koje skreću pažnju sa uzroka na sporedne teme. Ne radi se o pojedinačnoj laži koju je lako opovrgnuti, već o sistematski održavanoj konfuziji — građanin troši psihičku energiju pokušavajući da pomiri nepomirljivo, umesto da tu energiju usmeri na traženje odgovornosti.

 

Rakamije se pita i zašto laži perverznjaka, čak i najočiglednije, tako lako prolaze pored barijera poverenja kod drugih. Odgovor, kaže, nije u tome da su drugi naivni, niti da je perverznjak posebno inteligentan — on je jednostavno vešt, a ta veština je utoliko veća jer za njega istina nema unutrašnju vrednost. Važan mu je isključivo rezultat. Briga za istinu je, za većinu ljudi, i kočnica i podsticaj; perverznjak takve kočnice ne poznaje, pa mu zato ni ne smeta da tvrdi ono što se sutra može pokazati netačnim.

Jezik i istina u narcističkoj perverziji

 

Istina se, piše Rakamije, nikada ne nameće sama od sebe onako kako to može stvarnost — mora se tražiti i osvojiti, ponekad uz element strasti. Narcističkom perverznjaku, međutim, istina ne znači ništa. On raspolaže arsenalom maski, pretvaranja i sjaja; privid mu je manje zahtevan i mnogo korisniji. Nije mu važno ni da bude, ni da ima — važno mu je da izgleda.

Ovo objašnjava zašto se, tokom čitavog meseca, energija sistema trošila na to kako situacija deluje, a ne na to kako se situacija rešava. Konferencija za štampu, obilazak terena pred kamerama, pranje automobila pred objektivima, dočeci predsednika po celoj Srbiji, uverljivo saopštenje — sve su to instrumenti privida, i svi su, po ovoj logici, racionalniji izbor od stvarnog angažovanja mehanizacije i prihvatanja pomoći, jer privid ne zahteva priznanje nedovoljnosti koje bi stvarno angažovanje podrazumevalo.

Perverzna misao kao društvena veština

 

Ono što zanima perverznu misao, piše Rakamije, jeste upravo društvena stvarnost — i u tom polju ona ume da bude izuzetno vešta. Usmerena isključivo na akciju, dominaciju i manipulaciju, ona ume da eksploatiše ukuse i trendove, slabosti i vrline drugih; bavi se isključivo ciljevima, a sredstva joj ne znače ništa. Može biti društveno delotvorna — ali zadovoljstvo pobede se, kaže Rakamije, ostvaruje isključivo na račun zadovoljstva mišljenja. Zadovoljstvo mišljenja — ono koje dolazi od samog čina razumevanja, od podnošenja neizvesnosti, od povezivanja ideja u smisaonu celinu, nezavisno od toga da li donosi neki opipljiv rezultat — perverzna misao žrtvuje u potpunosti. Ona dobija ishod, ali ne dobija uvid; pobeđuje, ali ne razume.

 

Zato razumevanje ovog mehanizma nije samo akademsko pitanje ili pitanje struke. Rakamije primećuje da perverzna misao buja ispod površine problematičnih porodica, u blizini psihoze, u određenim institucionalnim krugovima — i da kliničar sebi ne sme dozvoliti da je ne prepozna. Isto, kaže, važi za svakog građanina: to je opšta obaveza. Veština koju ovde posmatramo — eksploatacija patriotskih osećanja, nepoverenja prema strancima, potrebe da se sistem doživi kao sposoban — nije slučajna. Ona je tačno ono što Rakamije opisuje: društvena veština usmerena na cilj, ravnodušna prema tome kakvu štetu ostavlja iza sebe.

Od porodice do nacije

 

Rakamije eksplicitno prati putanju perverzne misli kroz sve veće društvene celine: od lukavosti pojedinca, preko birokratskog jezika, do onoga što naziva primenom intelektualnog terora nad čitavim nacijama. Sam kaže da je ova misao savršeno opremljena da se razmnožava — kroz porodice, institucije, čitave sisteme.

To je jedno od retkih mesta gde Rakamije sam napušta okvir pojedinca i porodice i govori o kolektivnom, institucionalnom nivou. Njegov opis ponašanja koje istovremeno negira odgovornost i širi konfuziju kroz „birokratski jezik” gotovo doslovno opisuje saopštenja koja prate ovaj požar.

Ismevanje kao potvrda, ne kao slučajnost

 

Rakamije piše da narcistički perverznjak ne pati zbog sopstvenog ponašanja — on izaziva poremećaj kod drugih, nikad kod sebe, a zadovoljstvo gradi isključivo na račun objekta. Ismevanje onih koji su upozoravali na razmere požara i tražili pomoć potpuno se uklapa u ovaj obrazac: ono nije nusproizvod nesposobnosti, već način da se sopstveni promašaj prebaci na onog ko ga imenuje.

Ono što na kraju ostaje

 

Perverzna misao je, zaključuje Rakamije, potpuno lišena kreativnosti i društveno opasna — pravo oličenje anti-misli. Šteta koju nanosi, u poređenju sa dodatnim imunitetom i vrednošću koje sebi pripisuje, može biti ogromna: grupe su se raspadale, institucije trulile, čitave nacije trpele pod hegemonijom perverzne misli koju je praktikovala i sprovodila samo šačica ljudi. Ona ne proizvodi ništa sopstveno, jer je u potpunosti posvećena sprovođenju i usavršavanju same perverzne akcije. Ako ne uspe da izazove pometnju i nametne tajnovitost, suočava se samo sa prazninom — jer se, osim perverzijom, ne bavi ničim.

To je poslednja stvar koju treba imati na umu kada posmatramo ovaj požar: sistem koji je nedeljama trošio energiju na saopštenja umesto na gašenje, na ismevanje umesto na zahvalnost, na privid umesto na priznanje — taj sistem, kada mu ponestane šta da zamagli, nema šta drugo da ponudi. Njegova praznina postaje vidljiva tačno onog trenutka kada šuma prestane da gori i kada ostane samo pitanje: šta je, zapravo, urađeno.