Nije čudno što je nekim ljudima zbunjujuće šta uopšte znači osamostaliti se i biti svoj čovek. Nekada, čitajući po internetu, deluje kao da postoje dve struje, da treba da se bira. Ali to nije sukob dve teorije — to je nesporazum oko toga šta pojmovi separacije i samostalnosti uopšte znače.
Samostalnost se često pogrešno poistoveti sa samodovoljnošću: sa idejom da zrela osoba ne zavisi ni od koga, da nosi stabilan identitet koji ne počiva na tuđem prisustvu, da je, u nekom idealizovanom smislu, sama sebi dovoljna. To nije ono što psihodinamska teorija podrazumeva pod zrelošću, niti pod separacijom i individuacijom. Naprotiv. Psihodinamske teorije polaze od činjenice da smo mi bića kontakta, društvena bića, i, kako sam jednom čula od svog učitelja: sve što znamo o sebi, znamo jer je propušteno kroz oči drugih kao ogledala — ispravna ili pogrešna. Nema nas bez drugih. Pitanje, dakle, nije da li nam drugi potrebni ili ne, nego šta tačno mislimo pod rečju koja to “trebanje” opisuje: reč potreba.
Šta je uopšte potreba?
Kako razumemo ljudske potrebe i kako da ih razlikujemo od onoga što predstavlja nešto drugo: tako što je svaka ljudska potreba isključivo nematerijalna.
Ono što psihodinamske teorije nazivaju potrebama nisu proizvoljne ili nasumične želje. Kada govorimo o potrebama, govorimo o univerzalno ljudskim potrebama: za sigurnošću i bazičnim poverenjem, za toplinom i intimnošću, za pripadanjem, da nas neko razume, da nas ogleda, da nas prihvata i voli; tu spadaju i potrebe za identitetom, autonomijom, integritetom, samopouzdanjem, samopoštovanjem, značenjem i svrhom. Ove potrebe su stvarne, trajne i nikad ne prestaju da postoje, menjaju se i modifikuju kroz razvoj, ne izgledaju isto u svakoj razvojnoj fazi, pa ih zato i zovemo razvojnim potrebama. U tom smislu smo zaista bića kontakta, jer nijednu od njih ne možemo zadovoljiti u potpunoj izolaciji.
Potreba i ono što je trenutno zadovoljava nisu ista stvar. Sve vreme razvoja, u početku mnogo više, a kasnije se kvantitet zameni kvalitetom, drugi ljudi nam trebaju kao privremene funkcije — neko ko nam pozajmljuje svoju funkciju dok sami ne razvijemo svoju sposobnost: neko ko nas umiri, dok sami ne naučimo da se umirimo, neko ko se zauzme za nas dok ne naučimo da se zauzimamo za sebe, neko ko nas ogleda dok ne izgradimo stabilan osećaj sopstvene vrednosti, neko ko nam pruža sigurnost dok je ne internalizujemo kao unutrašnji oslonac. Funkcija je, drugim rečima, u službi potrebe. I naravno da je prenos neke funkcije pitanje oba učesnika u prenosu, kao i načina i kvaliteta na koji se prenos obavlja.
Kad zamenimo osobu funkcijom
Zabuna nastaje kada ta dva sloja stopimo u jedno: kada osobu koja trenutno obavlja funkciju počnemo da doživljavamo kao samu potrebu, umesto kao njenog privremenog nosioca. Tada prestajemo da gledamo tu osobu kao osobu: sa sopstvenim, odvojenim postojanjem, integritetom i potrebama i počinjemo da je gledamo isključivo kao sredstvo, kroz funkciju koju za nas obavlja. Ako taj odnos ostane zamrznut na tom mestu, ako se funkcija nikad ne internalizuje, nego se samo večno pozajmljuje spolja, od te osobe tada ne samo da zavisimo, nego joj, gotovo neizbežno, i zavidimo, jer poseduje ono što mi nismo uspeli da izgradimo u sebi, a treba nam. Kad tu razliku između potrebe i funkcije koja je zadovoljava izgubimo iz vida, lako nam deluje logično da, ako se pobrinemo da neko drugi preuzme istu funkciju kad prvog više ne bude, sama potreba time biva trajno rešena. Ali potreba — za autonomijom, za integritetom, za stabilnim identitetom — time nije zadovoljena; samo je funkcija produžena, dok razvojna potreba ostaje neispunjena, jer ono što joj je zaista bilo potrebno nikad nije ni dobilo priliku da se izgradi iznutra.
Želja nije isto što i nužnost
Bolbi je primetio nešto jednostavno, a retko izgovoreno: reč potreba nosi u sebi dva različita značenja koja svakodnevno mešamo. Nekad njome opisujemo psihološko stanje — žudnju, očekivanje, ono što bismo želeli da imamo. Nekad njome opisujemo nešto sasvim drugo — ono što je zaista nužno za opstanak i razvoj. Kad kažemo da nam je “nešto potrebno”, retko preciziramo na koje od ova dva mislimo — a razlika nije mala: ono što žudimo da imamo i ono što nam je razvojno nužno ne moraju biti ista stvar. Ponekad jesu. Ali ponekad je ono što želimo tačno suprotno od onoga što nam je, u datom trenutku, zaista potrebno da bismo se razvili.
Malo dete nema želju da slaže igračke; ono želi da ih razbacuje, da istražuje, da testira domete i posledice sopstvenih pokreta. Do sada je to samo razlika između želje i potrebe u jednom trenutku. Greška nastaje korak dalje: iz zapažanja da dete sad ne želi da sprema, izvlači se zaključak da mu sposobnost spremanja nikad neće ni biti potrebna — jer, dokle god postoji neko ko će to raditi umesto njega, zašto bi je uopšte razvijalo? Nađe se taj neko, i stvar deluje rešena. Upravo tu leži zamka: rešenje “radi” u doslovnom smislu — dete zaista nikad ne mora da nauči da sprema za sobom.
Ali time ne gubi samo jednu veštinu; ostaje uskraćeno za čitavu perspektivu i set sposobnosti koje neko drugi očigledno poseduje, a ono ne. Da se (kasnije) samoorganizuje, da uredi sebi prostor po svom ukusu i meri, da bude kreativno i da stane iza svojih odabira, da uživa u svojim kreacijama, da pravi mesta za nove, da ih menja ako ne valja itd. Dalje, da razume da prostor deli sa još nekim, da i drugi ima ista prava i potrebe koje su mu ovim možda iskraćene, da je lepo koegzistirati i dopunjavati se, činiti nešto za nekoga iako nas nekad mrzi itd. Kad tu razliku vidi kod drugog — kad primeti da neko drugi ume nešto što ono samo nikad nije moralo da nauči — mora da oseti zavist prema njemu, jer taj drugi svojim samim postojanjem svedoči o nečemu što je njemu ostalo nedostupno. A zavist prema drugom, po samoj svojoj prirodi, isključuje ljubav prema njemu. Zavideti nekome i voleti ga u tom istom trenutku ne mogu koegzistirati na istom mestu, jer zavist je upravo poricanje tuđe vrednosti koja se ne može podneti kao takva. Osoba koja je ostala uskraćena za razvoj tako nije osuđena samo na deficit sposobnosti; osuđena je i na to da prema onima koji te sposobnosti imaju oseća zavist tamo gde bi, da je razvoj bio omogućen, mogla da oseti ljubav ili divljenje.
Cena koja se ne vidi dok se ne naplati
Možemo da biramo da se ne razvijamo, ali ne možemo da izbegnemo cenu tog izbora. Razvoj, uključujući svaku frustraciju i odricanje koje nosi, takođe ima cenu, ali se ta cena bar nečim otplaćuje: sposobnošću, strukturom, kapacitetom koji potom nosimo kao sopstveni.
Upravo je to poprište na kome se odigrava pitanje “a zašto bismo ikada odrasli?” Prezaštitnički mehanizam, onaj u kome će neko uvek biti tu da nas gaji i obožava kao malo dete, u potpunosti zadovoljava želju: osećaj da nikad nećemo ostati bez nekog ko obavlja funkciju koja nam je potrebna. Zbog toga i “uspeva”, u smislu da dete retko traži izlaz iz njega. Ali on ne mora da zadovolji i nužnost — ono što je razvojno neophodno da bi se ta funkcija izgradila iznutra, a ne večno pozajmljivala spolja.
Kohut je u tom pogledu nedvosmislen. Odgovor na to pitanje ne dolazi iz tvrdnje da nam u odraslom dobu drugi više nisu potrebni. Potreba za selfobjektom, za nekim ko nas ogleda, ko nam omogućava da se idealizacijom oslonimo na njegovu snagu, ko nam potvrđuje pripadanje kroz blizanaštvo, ne nestaje nikad. Razlika koja čini odraslost nije u nestanku te potrebe nego u njenoj transformaciji: iz odnosa u kome je drugi doživljen kao produžetak sopstva, čija je jedina funkcija da nas snabdeva, u odnos u kome drugog istovremeno prepoznajemo kao odvojeno biće sa sopstvenom subjektivnošću. Roditelj koji se ponosi time što je “prezaštitnički” i što će, kad njega ne bude, neko drugi jednostavno preuzeti istu funkciju — da dete i dalje doživljava da gaji kao da je malo — u stvari čuva dete u odnosu kakav je Kohut opisao kao arhaičan: odnosu u kome drugi nije doživljen kao zaseban centar postojanja, sa sopstvenim granicama i potrebama, nego kao produžetak samog deteta.
Dete u takvom odnosu ne uči da drugi može da izostane, pogreši ili bude odsutan, jer taj drugi psihički nikad i nije bio “drugi” u punom smislu; samo je zamenjiv nosilac iste, neprekinute funkcije. Ono što ovaj sklop posebno održava jeste utisak da drugi mora da preuzme tu funkciju ne kao slobodan, prepoznat izbor, nego kao nastavak nečega na šta je prvi (roditelj) navikao dete. Ovo se dešava spontano pri čemu niko od učesnika ne vidi problem i upravo ta nevidljivost čini sklop tako postojanim. Prelazak u zreliji, izdvojeni selfobjektni odnos — u kome i dalje postoji potreba za ogledanjem i idealizacijom, ali je drugi istovremeno priznat kao odvojeno biće koje slobodno bira da li i kako će odgovoriti — upravo je ono što taj obrazac sprečava.
Ono što nas gradi jesu mala odsustva
Kohutov pojam transmutirajuće internalizacije objašnjava zašto ta strategija, iako uspeva u zadovoljenju želje, propada u zadovoljenju stvarne potrebe i šteti obema stranama. Psihička struktura ne nastaje iz neprekidne dostupnosti drugog, nego iz njegovih malih, podnošljivih odsustava: trenutaka kada roditelj zakasni, ne razume odmah, nije tu. Upravo u tom procepu dete internalizuje funkciju koju je do tada obavljao neko drugi i čini je svojom. Ako je briga sveprisutna i doživotna, do te internalizacije nikad ne dolazi — ne zato što je dete “previše voljeno”, nego zato što struktura nikad nije bila pozvana da se izgradi. Osoba tako ostaje zauvek zavisna od spoljašnjeg snabdevanja nazovi identitetom; menja se samo ko je snabdeva. To je i razlog zbog kog je uspešnost te taktike zapravo njena šteta. Dete koje nikad nije moralo da nosi sopstveno odsustvo drugog, po Bolbijevom razumevanju tugovanja, nikad nije ni imalo priliku da preraste u nekog ko ume da izdrži gubitak, a ne samo da bude neprestano čuvano od njega.
Sve do sada opisano ostavlja jedno pitanje netaknuto: čemu služi obrazac koji sistematski sprečava prelazak iz arhaičnog u zreo odnos, ako je cena tako visoka za oboje u tom odnosu? Odgovor retko leži samo u nameri da se detetu učini dobro.
Roditelj time štiti sebe, kao što štiti i dete od iskustva koje je konstitutivno za zrelost, a to je tugovanje. Zdravo tugovanje nije jednokratan događaj nego psihički rad: postepeno napuštanje nade da će izgubljeni objekat, ili izgubljeno stanje stapanja s njim, biti vraćen, i postepena izgradnja sposobnosti da se živi dalje bez njega. Frojd je taj rad opisao gotovo doslovno kao proces otplate u ratama — ispitivanje realnosti nalaže da se libido povuče iz vezanosti za izgubljenog, ali se ta naredba ne izvršava odjednom, nego postepeno, uz veliki bol, sve dok ego, po završetku, ponovo ne postane slobodan. Cena postoji, ali se plaća, i na kraju rada ostaje neko ko je preživeo gubitak.
U čijem je interesu da ne odrastemo?
Dete kome je obezbeđeno da nikad ne oseti odsustvo, jer je ideja da će se naći uvek neko spreman da preuzme istu funkciju, nikad nije ni pozvano da taj rad obavi. I ovde Frojd otkriva zašto to nije bezazlen propust, nego rizik daleko veći od proste nespremnosti da se tuguje. Kad se gubitak dogodi u odnosu koji nikad nije počivao na priznavanju odvojenog drugog, nego na fuziji u kojoj je drugi bio doživljen kao produžetak sopstva, taj gubitak se ne obrađuje kao gubitak objekta nego se, po mehanizmu koji Frojd opisuje kod melanholije, okreće unutra i pada kao senka na sam ego. Umesto da osiromaši svet (kao u zdravom tugovanju), on osiromašuje samu osobu: mesto tuge zauzimaju samoprekori, osećaj bezvrednosti, gubitak sposobnosti za ljubav prema bilo kome, jer ono što je izgubljeno nikad nije ni bilo dovoljno odvojeno da bi se moglo, u pravom smislu, oplakati.
Time dete ne ostaje uskraćeno samo za jednu razvojnu veštinu, nego, u trenutku kad se snabdevanje neminovno jednom prekine (jer se uvek prekine) rizikuje da nasledi ne tugu, koja prolazi, nego melanholiju, koja izgleda kao pad u mračnu stranu i osuđenost na večnu tamu. To je, u krajnjoj liniji, i sama definicija zrelosti u ovom tekstu: ne odsustvo potrebe za drugima, nego dokazana sposobnost da se izdrži njihovo odsustvo — sposobnost koju je, ovoga puta, trebalo prvo izgubiti da bismo je stekli, jer bez tog gubitka nas tama ne ostavlja samo tužne, nego i same, zatvorene sa sobom bez prilike da naučimo put nazad.