Delovi teksta su bukvalan prevod članka Otoa Kernberga “Maligni narcizam i regresija velike grupe”
Frojd je u svom delu iz 1921. godine “Psihologija mase i analiza ega” izneo jedno od najoriginalnijih i tragično relevantnih zapažanja o Dinamičkom nesvesnom, naime, o ponašanju onoga što se na nemačkom naziva Masse. Ovaj pojam se odnosi na masovne pokrete, odnosno velike konglomerate ljudi koje ujedinjuje zajednički ideal, osećaj zajedničkog identiteta povezan sa rasom, religijom, nacionalnošću ili određenom ideologijom koja ujedinjuje ogromnu masu pojedinaca u aktivnom pravcu ili kohezivnom pokretu pod vođstvom određenog lidera. Ova masovna psihologija se razlikuje od one mase (gomile) – u smislu slučajnog okupljanja velikog broja ljudi u okviru uobičajenih društvenih interakcija, bez zajedničkog pravca ili specifične međusobne povezanosti.
Još je Frojd opisao političke masovne pokrete, posebno fašizam i komunizam, godinama pre nego što su zajedničke karakteristike masovnih pokreta i njihove posledice kasnije pokazale, kao i kako su se razvijale kroz 20. i sada 21. vek.
Frojd je istakao da pojedinac koji se oseća kao deo takvog masovnog pokreta gubi sposobnost za nezavisno prosuđivanje i racionalno donošenje odluka. Nasuprot tome, ono što dominira kod pojedinaca u masovnom pokretu jeste osećaj moći kroz međusobnu identifikaciju, osećaj pripadnosti i snage koja proizlazi iz pripadanja tako velikom pokretu. Ta međusobna identifikacija poklapa se sa identifikacijom sa liderom masovnog pokreta, koji im pruža osećaj zajedničkog identiteta – identifikacija sa liderom koji je ne samo moćan i idealizovan, već i zastrašujući. Istovremeno, lider preuzima, svesno i u umovima svojih sledbenika, odgovornost za pravac pokreta, oslobađajući sve pojedince od potrebe da sami donose odluke o tom pokretu.
Opštije gledano, masovna psihologija podstiče projekciju ego ideala pojedinaca na lidera, tako da moralna svest biva projektovana na lidera, a pojedinci u masi se osećaju oslobođeni moralnih ograničenja.
Oni stiču određeni stepen slobode koji je povezan sa karakterističnim aktiviranjem intenzivnih afektivnih dispozicija koje deli čitava masa, posebno onih agresivne i destruktivne prirode, čija meta je usmerena van masovnog pokreta. Kao deo masovne psihologije, učesnici se osećaju moćno, sigurno i ujedinjeno u slobodnom, neograničenom i lično neodgovornom učešću u agresiji prema spoljnim, zastrašujućim, omraženim i omalovažavanim grupama koje se percipiraju kao pretnja masovnom pokretu. Taj zajednički osećaj jednakosti, moći i oslobođenosti od moralnih ograničenja je pandan povećanoj sugestibilnosti na naredbe lidera, sugestibilnosti pojačanoj smanjenjem racionalnog, nezavisnog rasuđivanja koje inducira psihologija masovnog pokreta.
Za razliku od razvoja unutar dobro strukturisanih društvenih organizacija, u uslovima društvene dezintegracije i regresije velikih grupa, pojava lidera sa sindromom malignog narcizma poprima dodatne, društveno disfunkcionalne i preteće karakteristike. Narcistički egocentrizam i grandioznost lidera, njegovo samouvereno pokazivanje šta velika grupa treba da misli i radi, kao i njegovo obećanje o briljantnoj budućnosti ukoliko ga slede, snažno umiruju članove regresirane velike grupe pred pretnjom gubitka individualnog identiteta i pružaju im „drugu kožu“ u obliku idealizovanog, zajedničkog identiteta svih kroz identifikaciju sa liderom. Smanjeni kognitivni nivo funkcionisanja, karakterističan za velike grupe (Kernberg, 1998; Turquet, 1975), pozitivno reaguje na jednostavne slogane i klišee koje im lider pruža da bi im potvrdio njihovu vrednost, jedinstvenost, važnost i moć.
Jednostavni slogani zamenjuju složeno mišljenje i odgovaraju potrebi velike grupe da osećaju da su intimno povezani sa razmišljanjem velikog vođe i da ga potpuno razumeju, te da, na dubljem, nesvesnom nivou, ne moraju da mu zavide. Svi su jednaki u težnji ka jednostavnim idealima i u pravilnom simboličkom izražavanju tih ideja.
Dobro racionalizovana agresija prema „grupama izvan“ podstiče se liderovim direktnim, sirovim i sadističkim ispoljavanjem neprijateljstva prema takvim grupama, njihovim obezvređivanjem i dehumanizacijom, uz proglašenje velike grupe kojom on upravlja izabranom, idealnom, moralno opravdanom i superiornom društvenom grupom.
Agresivni ispadi prema manjinama podstiču se, pozdravljaju i smatraju herojskim i vrednim divljenja, tako da sloboda u izražavanju destruktivnog ponašanja uzbuđuje grupu i stvara zaraznu, prazničnu atmosferu. Bao-Lord (1990) opisuje kako je tokom Kineske kulturne revolucije prebijanje profesora od strane revolucionarnih grupa usred ogromnih javnih okupljanja „kontaminiralo“ prisutne, tako da je masovno učestvovanje u fizičkom nasilju i ubistvima postalo dobrodošao javni spektakl.
Karakteristične antisocijalne osobine lidera sa malignim narcizmom ogledaju se u praktično javnom nepoštenom ponašanju, praćenom besramnim poricanjem tog ponašanja.
Hitler nikada nije priznao svoje jasne, indirektne instrukcije za eliminaciju potencijalno suparničkih lidera svojih S.A. trupa; nikada javno, niti u pisanju, nije priznao svoje naredbe za masovno ubijanje jevrejskog stanovništva pod svojom kontrolom, uprkos tome što je bio očigledan krajnji izvor tih naređenja. Staljin bi na čaj pozivao i privilegovane sledbenike koje je želeo da počasti, kao i one koji su već bili tajno osuđeni na eliminaciju. To je bilo dovoljno poznato u njegovom intimnom krugu da izaziva spoljašnju anksioznost kod pozvanih, što je, kako izgleda, Staljinu pričinjavalo veliko zadovoljstvo.
Evidentno nepoštenje lidera, njegovo samouvereno iznošenje laži koje spoljašnji posmatrač ili šira društvena zajednica lako može prepoznati kao takve, doživljava se kod regresirane velike grupe kao hrabro suprotstavljanje konvencionalnoj istini, kao smelost da se izgovori „nemoguće“, liderovo pokazivanje hrabrosti da promeni mišljenje u bilo kom trenutku, kao i da po potrebi menja stav o tome ko je trenutno „izabrani neprijatelj“. Liderovo odlučno preuzimanje moralne odgovornosti podstiče osećaj slobode od moralnih ograničenja, uzbuđenje zbog kretanja sa snažnim talasom političkog nezadovoljstva i sukoba, kako ga manipuliše vrh, a cementira sugestibilnost velike grupe. Ponavljani napadi, ismevanje i ponižavajuće omalovažavanje odabranih „neprijatelja“ pojačavaju uživanje grupe u sadističkom ponašanju. Nečovečna brutalnost ISIS-a je u početku delovala uzbudljivo privlačno za mnoge međunarodne sledbenike.
Ključni koncepti regresije velikih grupa:
Osnovno stanje regresije: Kada je velika grupa u regresiji, populacija pokazuje graničnost ili druge primitivne organizacije ličnosti (V.Volkan, Large-group identity: ‘Us and them’ polarizations in the international arena). Grupa gubi svoju sposobnost racionalnog mišljenja i funkcijoniše na nivou primitivnih odbrana.
Mehanizam traženja lidera: Regresivne velike grupe intuitivno traže takvo vođstvo, a ličnosti s ovim karakteristikama sklone su da aspiriraju na odgovarajuću ulogu. Ova dinamika stvara komplementarnu psihompatologiju između grupe i lidera.
Psihološki procesi u regresiji:
“Izabrana trauma”: Kada velika grupa regredira, njena izabrana trauma se reaktivira kako bi podržala ugrožen identitet grupe Transgenerational Transmissions and Chosen Traumas: An Aspect of Large-Group Identity – Vamik D. Volkan, 2001.
Izabrana trauma je mentalna reprezentacija događaja koji je u prošlosti doveo do viktimizacije velike grupe od strane druge grupe. Važno je da ovaj događaj postane deo kolektivnog identiteta grupe – grupa ga “bira” kao centralni deo svoje priče o sebi.
Kako nastaje:
- Originalni traumatski događaj – Neka katastrofa, poraz, genocid ili poniženje koje je grupa preživela
- Transgeneracijski prenos – Priča se prenosi kroz generacije, često se mitologizuje
- Inkorporacija u identitet – Trauma postaje deo onoga “ko smo mi kao grupa”
Primeri izabranih trauma:
- Srbi – Kosovska bitka, raspad SFRJ i ratovi na prostoima naše zemlje
- Jevreji – Holokaust kao definišući događaj kolektivnog identiteta
- Amerikanci – 11. septembar kao napad na americke vrednosti
- Turci – Sevraski sporazum kao pokušaj uništenja turske nacije
Kako funkcioniše u regresiji:
Reaktivacija: Kada grupa doživljava krizu ili pretnju, izabrana trauma se “reaktivira” – grupa počinje da doživljava sadašnju situaciju kroz prizmu te stare traume. Prošlost postaje sadašnjost.
Splitting i polarizacija: Grupa razvija mentalitet “mi protiv njih”, gde se svet deli na apsolutno dobro (naša grupa) i apsolutno zlo (drugi). Ovaj proces eliminise nijanse i kompleksnost realnosti.
Transgeneracionalni prenosi: Traume, mitovi i prepredrasude se prenose kroz generacije, formirajući kolektivnu memoriju grupe koja može biti aktivirana tokom krize.
Manipulacija grupom: Kada je grupa u regresivnom stanju, ličnost i unutrašnji svet političkog lidera postaju veoma važni za manipulaciju onim što već postoji u psihologiji velike grupe.
Antisocijalni potencijal lidera sa malignim narcizmom može se u početku manifestovati samo kroz relativno diskretna nepoštena ponašanja, poput očiglednih laži, lažnih optužbi i ograničenih iskrivljavanja stvarnosti, ali sve to se izražava na hrabar način koji implicitno testira do koje mere šira zajednica može ugroziti specifično regresiranu veliku grupu ili prihvatiti ovu nepoštenost. Kao što je Turquet (1975) prvobitno istakao, a na što takođe ukazuju Albright (2018) i Snyder (2017), postoji i „treća grupa“, koju čini izvorno ukupno stanovništvo koje posmatra borbu jedne manjine — velike regresirane grupe — koja ulazi u sukob sa drugom društvenom podgrupom, izabranim žrtvama napada od strane regresirane velike grupe opsednute ekstremnom, paranoičnom ideologijom.
Ako je tradicionalna struktura društva oslabljena trenutnom traumatskom situacijom, ekonomskom krizom, izgubljenim ratom ili prirodnom katastrofom, početni odgovor na provokativnu nepoštenost koju širi liderstvo regresirane velike grupe može biti dovoljno slab, a uobičajene društvene reakcije nedovoljno alarmantne da se suprotstave takvom iskrivljavanju društvene komunikacije.
Tada se mogu razviti još destruktivniji agresivni akti, iskrivljavanje stvarnosti, otvoreno ohrabrivanje nasilja, uz širenje osećaja sigurnosti, samopravednosti, osećaja moralnog opravdanja i superiornosti koji proizilazi iz revolucionarne velike grupe podstaknute od strane lidera. Agresivno, paranoično i nepošteno ponašanje koje društveno podstiče lider sa malignim narcizmom tako se razvija u sve veći osećaj samopotvrde i moći grupe. Samouverenost lidera i širenje njegovog paranoičnog, grandioznog i agresivnog ponašanja idu ruku pod ruku sa rastom osećaja moći, slobode, nasilnog ponašanja i trijumfalnog uzbuđenja kod regresirane velike grupe.
Očigledno je da postoje istorijski trenuci u kojima moćne društvene sile mogu delovati u pravcu cepanja društvenih podgrupa, uključujući neizbežne dezorganizacione efekte ekonomskih kriza i političkog haosa.
Jacques Semelin (2007) preporučuje međunarodnu akciju i odgovornost društvenih nauka. On smatra da, na međunarodnom planu, pojedinačne nacije, kao i Ujedinjene nacije, moraju da preuzmu etičku odgovornost, uključujući odgovornost za sprečavanje društvenih kriza koje su izazvane ljudskim delovanjem i koje dovode populacije u opasnost. Ujedinjene nacije bi trebalo da reaguju u situacijama u kojima zaštita ljudskih bića nameće potrebu za preduzimanjem odgovarajućih, uključujući i prinudnih mera, prihvatajući odgovornost za intervenciju, olakšavanje primanja vojne pomoći, pružanje pomoći za obnovu i pomirenje.
Što se tiče odgovornosti društvenih nauka, Semelin smatra da društveni istraživači moraju barem da preuzmu odgovornost za širenje našeg akumuliranog znanja o uzrocima društvenih kriza, a posebno genocida. Proučavanje genocida je osnovna, hitna potreba za oblast društvenih nauka, a to uključuje i psihoanalizu. Psihoanaliza može doprineti razumevanju psihologije regresije velikih grupa, psihologije sindroma malignog narcizma i, uopšte, interakcije između patologije liderstva i regresije grupe. Psihoanalitički doprinosi razumevanju optimalnog liderstva u društvenim institucijama mogu biti od pomoći i u evaluaciji političkih lidera.
Ovde je relevantan i doprinos istaknutog istoričara Timotija Snajdera (Timothy Snyder) u njegovom delu O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog veka (2017). Njegovih 20 lekcija uključuje apel institucijama da ne veruju jednopartijskim državama i da budu oprezne prema paravojnim formacijama. Moramo se podsećati na profesionalnu etiku, verovati u istinu, istraživati i osluškivati opasne reči. On objašnjava važnost uspostavljanja privatnog života, doprinošenja dobrim ciljevima, učenja od kolega iz drugih zemalja. Ističe da je važno ostati smiren kada se dogodi nezamislivo, biti patriota i biti hrabar koliko god je moguće. On, dakle, opisuje profil individualne hrabrosti, odgovornosti, nezavisnog razmišljanja i javnog delovanja. Smatram da su ovo krajnje razumne i, zapravo, ključne osobine koje omogućavaju pojedincu da se suprotstavi opasnom zarobljavanju u regresivne grupne formacije i da se suprotstavi nepoštenom, korumpirajućem i korumpiranom liderstvu. (Kernberg)
U političkoj areni, maligno narcističko liderstvo ne bi trebalo izlagati upotrebom dijagnostičkih psihijatrijskih etiketa, već ukazivanjem na njihovo javno, kohezivno patološko karakteristično ponašanje.
Iz psihoanalitičke perspektive, razvoj snažnog ličnog identiteta, sa sposobnošću da se sebe i druge proceni u dubini, poštovanje prava na privatnost i individualne granice, kao i granice za parove u ljubavnim vezama i za porodicu, predstavlja važne doprinose postizanju individualnog stava koji opisuje Timoti Snajder. Takođe, psihoanalitički doprinos razumevanju psihologije malih i velikih regresivnih grupa i njihovih ideoloških posledica je od značaja. Razumevanje opasnih ličnosti u ulozi društvenih lidera može pomoći u sprečavanju toksične kombinacije regresivnih grupa i malignih lidera.